Prezentacija školskog lista ZORA 2009.godine
Sudjeluju: Mladi knjižničari
Tekst napisali: Jasmina Grabrić i Tanja Štević
 

Marija: Dobar dan, cijenjeni moji, pred vama Zoroljubac stoji!
Stigao je ponovno dan kada naša školica slavi rođendan!
 
Katarina: Dobih u ruke prošli tjedan omiljeni list „Zoru„. Razvedri me sunce na naslovnoj stranici i lijepa djeva, Zora što se zove.
 
Josipa: Ona djevojka je sretna i voli pomagati ljudima, a posebno djeci.
Marljiva je i rado se odazove svakom našem pozivu. Sretni sam što
ima djevu koja nas čuva i bdije nad nama.
 
Valentina: Pružite joj danas ruku jer povest će vas u otkrivanje
prostranstava bogatih lijepim riječima, stihovima, mislima, zgodama i nezgodama.
 
Marija: Pročitah s veseljem „ Zoru „ cijelu i s ponosom mogu reći
da sva se blista bogatstvom stihova, riječi, boja i vještih poteza kista.
 
Katarina: A uredništvo naše lijepo kaže: „Jednom ste u životu osnovnoškolci, stoga je lijepo sudjelovati u uređivanju svog školskog lista.„
 
Josipa: Jeste li znali da škola naša nikada ne spava? Čarolija je to u kojoj svakog dana zasvjetlucaju mnoge ohrabrujuće riječi naših učitelja.

Valentina:Čarolija je to u kojoj zašume, zašušte i zatitraju dječji glasovi, smijeh i veselje.

Marija:Čarolija je to u kojoj škola ova živi svakim danom.

Katarina:Čarolija koju svako njezino dijete već pomalo smatra svojim drugim stanom.

Josipa: Dio te čarolije ste i vi!

SVI: Budimo dio te čarolije svi!           
 
Valentina: Mnogi su se događaji u školi dogodili: za Dane kruha bilo je puno slasnog tijesta, Svetog Nikolu i Božić dostojanstveno smo proslavili, a posjeti kazalištu, izložbama i maskenbalu sigurno će znanju vrijediti. Našu je školu i župnik blagoslovio, a Hugo je i ove godine dobro činio i time se ponosio.
 
Marija: Dok hodaju mali ispod zvijezda, trude se biti velika srca i čiste duše. Poklanjaju osmijeh, pružaju ruke. Donose mir, a odnose tugu. Zlatni ljudi zlatna su srca. Pogledom blagim i dodirom nježnim uljepšavaju dan. Zrače toplinom i svjetlošću sunca. Pomažu ti diči se kada poklekneš, oprostiti kada plačeš. Prihvati njihovu pomoć i dopusti da ti se približe. Zapamti, uz njih nisi sam i ostavljen. Ne boj se, okreni se i pronađi ih. Budi spreman na bolje sutra kada te dotaknu zlatni ljudi.
                 
Katarina: I uspjeha je naša škola puna : sportova, vještina, znanosti i zvjezdanih proračuna. Našeg Hugu krase diplome i medalje. Bravo! Nastavljamo tako i dalje!
 
Josipa: Sigurno ste vidjeli i poučne i maštovite radionice, one su tu da se s HNOS-om upoznate. Kad se male i velike ruke slože sve se naučiti može!
S HNOS-om mi učimo, malo se pomučimo, ali znanje pokreće suvremeni svijet, a kad već učimo treba naučiti za pet!
    
Valentina: Hej, svi kažu da učenje je noćna mora,
ali meni baš je fora.
Svi misle da nisam sva svoja,
ali eto, Bože moj.
Što da radim, što da im kažem?
Možda istinu ili bolje da im lažem.
Odgovora na to nema
i eto meni novog problema.
Dok se drugi igraju
ja ću se još malo mučiti,
al` sve ću to napokon naučiti.
Nemojte se zavaravati! Učenje je koma!
Ovo sve pišem jer sam doma...
                  
Marija: A za naše je osmaše nakon slatkih snova i malih đačkih muka
došlo i vrijeme velikih životnih odluka. Na kraju su snova bezbrižnog djeteta, a na početku novoga velikoga svijeta!
 
Katarina: Prvoškolci naši nose torbu punu knjiga
i glava im puna briga.
Slova uče, baš se trude                   
i znanje vam svoje nude.
Brojke pišu pa ih brišu.
Pjevaju, huče, buče
s čitanjem se muče.
Igraju se i plešu,
crtaju i skaču, raduju se svima
jer veliko srce svatko ima.
I kažu ovo:
 
Josipa: Htjela bih da moja škola bude od cvijeća. Htjela bih da klupe budu od mjeseca, a ploča neka bude pametna. Htjela bih da vrata budu od čokolade, a stolice od stakla.
 
Valentina: ŠKOLA JE
Jedna velika kuća gdje ima puno djece.
 
Marija: ZAJUTRAK JE
Kad mama zalijeva cvijeće.
 
Katarina: PISANICA JE
Pisanka u koju pišemo slova.
 
Josipa: Kako izraziti sjetu, umjetnička osjećanja i daleka obećanja? Galerijom radova i ljubavnih jadova: u žuboru riječi maštati o sreći,  jer mašta može svašta čak i kad srce ispašta!

Valentina: Što je ljubav?
Čudna je to stvar…
Jučer je pored mene prošla,
kosu je pomrsila,
Gumicu mi ukrala!
Nisam bila ljuta,
srce mi je zaigralo,
lice se zacrvenilo!
Danas me ne vidi…
A onda opet jedan osmijeh njegov,
sve je opet kao jučer!
Ah ta ljubav, što mi radi!
 
Marija: U mašti se čak može na sagovima u prošlost odletjeti, učitelji poručuju da svijet treba istražiti i posjetiti: doživjeti svijet, iskoristiti dan, rekla bih, ostvariti san!
 
Katarina: Ali, u cijelom šarenom svijetu, ja znam jednu zemlju najljepšu na planetu!
 
Josipa: Neka vidi se, neka čuje se
kako Hrvat bodri svoje lavove.
Idemo zajedno. . .                                        
Nema ekipe koja bolja je od nas,
hajmo sokolovi svi u jedan glas.
Hajdemo svi do jednoga
podignimo ruke, igra Hrvatska.
Idemo zajedno . . .
Idemo . . . idemo do kraja i neka znaju svi
najbolji smo mi sada!
 
Valentina: I ja se svojom Hrvatskom ponosim i Slavoniju u srcu nosim.
 
Marija: Tamo gdje rijeka tiho teče
i mušice uznemiruju veselje,
gdje se čamci blago ljuljaju
tu je Slavonija.
Tamo gdje se žute polja žitarica
i zelene ravnice,
tamo gdje je vinograd pun mirisnog grožđa
tu je naš dragi dom.
Slavonija je tu,
u srcu našem,
divna, bajna i mirisna.
Dok mutna voda teče polako
isto ko` nekad, tako i sad
ponosno, hrabro i jako
i dalje živi Vukovar grad.
Stoljetna stabla uz put što stoje
sjećanja nose na prošle dane.
Ponosna, puna snage i volje
da ljepša zora svima nam svane.
Teći će voda tiho još tiše
rast će lišće kraj puta na grani,
samo da tuge ne bude više
da uvijek sviću dani.
 
Katarina: Kako li si lijepa, Slavonijo moja, u mirisu žita i zlaćanih boja. I sunce se raduje nad oranicama tvojim i ja se radujem što u tebi postojim!
 
Valentina: Ivjeronaučni tu je kutak za duhovni trenutak. Na engleskom i njemačkom i mi znamo zboriti, ali kad je o ljepoti riječ: najmilije i najljepše je hrvatski govoriti.
 
Katarina: U ružičastim oblacima ili čvrsto na tlu, u kući, školi, s frendovima, nek' je sreća s nama uvijek tu!
 
Josipa: Stani! Pogledaj i vidjet ćeš. Stani! Poslušaj i čut ćeš.
Valentina:Stani! Zaviri u svoje srce i osjetit ćeš.
Marija: Stani! Potraži i naći ćeš.
Katarina: Stani! Pitaj i znat ćeš.
Josipa: Ne hodaj ulicom po mraku, imaj cilj.
Valentina: Ne budi sebičan, pomozi.
Marija: Ne glumi, budi svoj.
Katarina: Ne plači, nasmij se.
Josipa: Ne žuri kroz život, stani bar na tren.
Valentina: Pogledaj ljude oko sebe.
Marija: Pogledaj malo zvijezde, mjesec i sunce
Katarina ... i shvatit ćeš koliko si zapravo sretan.
     
Josipa:Veseli dani dolaze, sve je smiješno i nimalo grešno. Divni dani raspjevani, neka plešu mališani. Neka se dan pretvori u san, neka nijedno djetešce ne plače, neka veselo skače. Djetinjstvo je naše divno, a naši najljepši dani su u osnovnoj školi, mudri i radišni, ali i zabavni i šaljivi.
 
Valentina: Hej, Marija, što li misli broj šest kada ugleda brojku devet?
Marija: Zašto dubiš na glavi?
 
Katarina: A, što li misli broj tri kada ugleda brojku osam?
Josipa: Ja sam otvoren, a on je zatvoren.
 
Valentina: Što li misli slovo V kada ugleda slovo W?
Marija: Vidi blizanci!
 
Katarina: Što li misli slovo M kada vidi N?
Josipa: Hej, gdje si zaboravio nožicu?!
 
Valentina: Što li misli slovo C kada vidi slovo Č?
Marija: Kakav ti je to čuperak?
 
Katarina: Što li misli broj tri kada vidi brojku osam?
Josipa:Gdje mi je polovica?!
Valentina: A tko je stomatolog?
Marija: Onaj koji liječi stomak!
 
Katarina: Treba uvijek pozitivno gledati na svijet,  mi smo djeca vesela
 i nama je sve za pet !
 
Josipa: Svašta lijepog zgodilo se godine nam školske ove, radove skupljajte brižno jer već nas nova „ Zora „ zove !
 
Valentina: Ali ovo nije kraj!
 
Marija: Još puno više u Zori piše.
 
Katarina: Pozdravljamo vas do Zore nove.
 
Svi: A sada vas na čitanje ova zove!

Uputa: Klikom na donju sliku prelistajte Zoru.