Moje mjesto pod suncem

Često se sjetim ružičaste školske torbe s likom mace Kitty i mamine ruke na mom ramenu. Bio je to moj prvi dan u školi. Baka mi je, sjećam se, isplela pletenice, a Zubić Vila je baš te noći odletjela s moja dva prednja zubića u svom džepu. Na toj prvoj školskoj fotografiji izgledam poput smiješne djevojčice u neuspješnoj reklami za pastu za zube. Škola mi se na prvi pogled činila kao oronula starica, ulazila sam oprezno, sa strepnjom i očekivanjem. Dugačak hodnik i napokon moja učionica – puna života i nasmijanih lica mojih budućih školskih prijatelja. Moj razred! Osjećala sam se sretnom što napokon pripadam gdje mi je mjesto, što sam našla svoj kutak pod suncem.

Veza između mene i moje škole, kao i svaka druga veza, nije uvijek bila savršena. Često je izgledala kao krivulja na tatinim dijagramima. Usponi i padovi! Sve više smo se voljele, no ponekad nije bilo lako, kao kad sam učila pisati slovo s ili kad sam svim životinjama crtala kitnjasti rep, čak i  pilićima. Možda tada još nisam shvaćala da ljepotu ponekad ne treba stvarati, dovoljno je gledati oko sebe i vidjeti ju. Kečke, uvojci i pletenice koje su me okružile prvoga dana, postale su moje najbolje prijateljice. Dugački hodnici postali su kratki poligoni koje sam s veseljem pretrčavala i koji su me svakodnevno dovodili u veselu riznicu znanja.

Danas kada gledam školsku zgradu s bakinog balkona, nekoliko godina stariju, još uvijek sivu, čini mi se da se pomladila i da je puna boja. Napokon shvaćam da je sav moj trud, sve ispisane bilježnice, svako rano ustajanje bilo sa svrhom. Znanje koje stječem nosit ću sa sobom cijeli život. Ono će mi otvoriti najljepši i najtopliji kutak pod sunčanim nebom. 

Tea Bukovac, 6.b