Empatija i prihvaćanje različitosti uči se od ranog djetinjstva. 7. b razred odličan je primjer toga.

U razredu je 26 učenika, a jedan od njih je Marko, dječak s poremećajem iz spektra autizma koji sam za sebe kaže da ima neke problemčiće s kojima su se on i njegova mama počeli boriti u ranom djetinjstvu, a borbu je prihvatila i u njoj pomogla i učiteljica Mara Lebić, asistentica Vedrana Rudaj te svi učitelji predmetne nastave i stručna služba škole.

Ono što je predivno u ovoj priči je da toj borbi svakodnevno pridonosi i ostalih 25 učenika 7. b razreda koji su razvili nevjerojatan stupanja empatije tijekom sedam godina koliko su u razredu s Markom.

Živimo u društvu koje često nema razumijevanja za različitosti. Gotovo tri godine sam razrednica 7. b  razredu. Ni u jednom trenutku nisam osjetila da ova djeca nemaju razumijevanja za Marka. Njihovi postupci i odnos s Markom puni su topline i podrške, pravo prijateljstvo.

Povodom Dana svjesnosti o autizmu 2. travnja pokazali smo Marku koliko nam znači i koliko je njegova prisutnost u 7. b razredu važna za osobni razvoj svakog učenika.

Napisali smo mu poruke na plava srca i pokazali da smo mu podrška, a on je svojom školskom zadaćom pokazao koliko njemu znači razred i prijatelji koje je stekao u njemu.

Moj najveći uspjeh

Moj najveći uspjeh je što sam veseo dječak, idem u školu i imam prijatelje. Do toga nisam došao lako.

Rodio sam se prije 14 godina. Mama mi je rekla da sam bio dobra i lijepa beba. Dok sam rastao mama je primijetila neke sitnice koje su ju zabrinule. Ja ih nisam primjećivao, mislio sam na neke stvari koje su mi bile zanimljive. Mama bi me zvala: „Marko, Marko!''  Ali ja se nisam javljao. Otišli smo liječniku koji me je snimao i pregledavao, na kraju nam je rekao da imamo problemčiće. Mama je odlučila da se borimo protiv njih. Nije uvijek bilo lako, ali jako smo se trudili. Krenuo sam u školu i dobio učiteljicu Maru.  Ona bi mi govorila: „Možeš ti to Marko!''  Radio sam i trudio se. Stekao sam prijatelje i prijateljice. Moj prijatelj Lačen me svaki dan pozdravi i pita: „Dobro jutro Mrki! Jesi li se naspavao?"  Veseli me druženje s prijateljima. Povremeno volim raditi nepodopštine. Svaki put me teta Veka opomene: „Korinčiću, kako se ti to ponašaš? U školi smo!'' Teta Veka i ja se često  šalimo i smijemo, ali samo pod malim i velikim odmorom. Volim učiti i ići u školu. Volim svoje prijatelje i nastavnike. Kada  sam tužan ili ljut uvijek mi pomognu i razvesele me.

Naučio sam da se vrijedi truditi, svaki trud se isplati. Sada sam sedmi razred i imam prijatelje.

Marko Korinčić 7. b

Aktivnosti smo uklopili u e-Twinning projekt „Na putu dobrote 2“.

Katarina Brkić Čabraja, prof.