Nepismenost je najrasprostranjenija u južnoj i zapadnoj Aziji gdje živi 51% nepismenog stanovništva. Horton (2007.) imenuje pismenosti opstanka, preživljavanja (survival literacies) sugerirajući time da je razvoj društva i pojedinca nemoguć bez posjedovanja vještina šest vrsta pismenosti:
1. Čitalačke pismenost
2. Računalne pismenost
3. Medijske pismenost
4. Obrazovanje na daljinu i e-učenje
5. Kulturalne pismenosti
6. Informacijske pismenosti
Vještina čitanja ili čitalačka pismenost temeljna je čovjekova vještina od koje kreće svaki daljnji napredak u učenju, istraživanju, razvijanju stvaralačkog i kritičkog mišljenja i napredovanja, u općenitom smislu te riječi. U današnjem društvu ona je jedna od važnih sastavnica čovjekove pismenosti uopće. Uključuje razumijevanje i uporabu informacija, ne samo iz klasičnih izvora znanja, već i onih posredovanih suvremenom tehnologijom. Računalna pismenost odnosi se na tehnologiju, infrastrukturu i tehnološki “know-how”, ali što je s ostalim pismenostima? Medijska pismenost obuhvaća pristup medijima, njihovo razumijevanje i kritički pristup sadržajima. Obrazovanje na daljinu i e-učenje obuhvaća niz vještina potrebnih za učenje u online okruženju. Odnosi se na sposobnost korištenja elektroničkih sustava za učenje na daljinu. Kulturalna pismenost prema UNESCO – ovom tumačenju podrazumijeva znanje o tome  kako zemlje, religije, etničke grupe, tradicionalna vjerovanja, simboli, običaji i oralna tradicija utječu na stvaranje, spremanje, zaštitu, arhiviranje, postupanje s informacijama te širenje informacija i znanja korištenjem tehnologija. Informacijska pismenost polazi od informacijskog problema, u njezinom je središtu čovjek koji uči, naglašene su konceptualne vještine i širok raspon sustava, važnost pedagoških kompetencija te isticanje dugoročnih ciljeva. Informacija je temeljna sastavnica obrazovanja. Biti informacijski pismen znači samostalno oblikovati znanje, učiti kroz interakciju s dostupnim izvorima znanja i samostalno otkrivati znanje. Kako bismo danas bili pismeni, nije dovoljno znati pisati i računati, već su nam potrebne vještine odabira i vrednovanja mnoštva informacija i sadržaja s različitih medija, koje će kvalitetnom uporabom postati znanje koje je preduvjet za stjecanje navika cjeloživotnog učenja.  Danas je potrebno znati “učiti kako učiti”, jer "nepismeni u 21. stoljeću neće biti oni koji ne znaju čitati i pisati, već oni koji ne znaju naučiti, izučiti i učiti." (Alvin Toffler).