2015-02-04 20:59:29

Županijska smotra LiDraNo

I ove godine je naša Tea Bukovac (6.b) pozvana na Županijsku smotru lirskog, dramskog i novinarskog stvaralaštva. Našu školu je predstavljala sastavkom Moje mjesto pod suncem. Rad je poslan na državnu razinu pa sad čekamo hoćemo li biti izabrani predstavljati našu županiju na nacionalnoj razini.
Ono što govorimo, a posebno ono što pišemo, govori puno  o nama samima, koliko smo zreli, koliko shvaćamo svijet u kojem živimo, koliko cijenimo male stvari oko nas, koliko smo spremni prihvatiti sve ono što je dobro, a što nam nudi i obitelj i škola i naši prijatelji. Teine velike životne istine, izrečene jednostavnim i čistim stilom prepoznate su i nagrađene. Kad bi barem više učenika, ali i odraslih shvatilo da se budućnost ne gradi sutra, već sad i danas, kroz svaki pročitani redak u školskoj klupi, svaku riješenu jednadžbu, svaku otpjevanu pjesmu, kroz svaki osmijeh na školskom hodniku, kroz svaki zagrljaj, svijet bi bio puno bolji. Razmislite malo o tome i odgovorno govorite, pišite i razmišljajte. Samo tako ćete i vi naći svoje mjesto pod suncem.

Moje mjesto pod suncem

Često se sjetim ružičaste školske torbe s likom mace Kitty i mamine ruke na mom ramenu. Bio je to moj prvi dan u školi. Baka mi je, sjećam se, isplela pletenice, a Zubić Vila je baš te noći odletjela s moja dva prednja zubića u svom džepu. Na toj prvoj školskoj fotografiji izgledam poput smiješne djevojčice u neuspješnoj reklami za pastu za zube. Škola mi se na prvi pogled činila kao oronula starica, ulazila sam oprezno, sa strepnjom i očekivanjem. Dugačak hodnik i napokon moja učionica – puna života i nasmijanih lica mojih budućih školskih prijatelja. Moj razred! Osjećala sam se sretnom što napokon pripadam gdje mi je mjesto, što sam našla svoj kutak pod suncem.

Veza između mene i moje škole, kao i svaka druga veza, nije uvijek bila savršena. Često je izgledala kao krivulja na tatinim dijagramima. Usponi i padovi! Sve više smo se voljele, no ponekad nije bilo lako, kao kad sam učila pisati slovo s ili kad sam svim životinjama crtala kitnjasti rep, čak i  pilićima. Možda tada još nisam shvaćala da ljepotu ponekad ne treba stvarati, dovoljno je gledati oko sebe i vidjeti ju. Kečke, uvojci i pletenice koje su me okružile prvoga dana, postale su moje najbolje prijateljice. Dugački hodnici postali su kratki poligoni koje sam s veseljem pretrčavala i koji su me svakodnevno dovodili u veselu riznicu znanja.

Danas kada gledam školsku zgradu s bakinog balkona, nekoliko godina stariju, još uvijek sivu, čini mi se da se pomladila i da je puna boja. Napokon shvaćam da je sav moj trud, sve ispisane bilježnice, svako rano ustajanje bilo sa svrhom. Znanje koje stječem nosit ću sa sobom cijeli život. Ono će mi otvoriti najljepši i najtopliji kutak pod sunčanim nebom. 

Tea Bukovac, 6.b


Osnovna škola Hugo Badalić Slavonski Brod