U petak,  17. studenoga 2017. u Područnoj školi Jelas svečanim smo programom u obje smjene obilježili Dan sjećanja na žrtvu Vukovara. Svoje emocije izrazili smo tišinom, pjesmom, ponosom na licu i u srcu te porukama mira i ljubavi...  Zapalili smo  svijeću za Vuku i Dunav...  Za Sinišu, Ivana, Petra...  Za sve znane i neznane što u travi sniju...  Svima koji su se borili i život dali da bismo se mi danas slobodno kretali i disali posvetili smo pjesmu Ima jedna duga cesta koju je izvela školska tamburaška skupina i učenica Lea Pocintela uz vođenje nastavnika Branimira Garića. S ljubavlju, sjećanjem i zahvalom položili smo vijenac za sve koji su gorjeli za nas. Neka im je svima vječna slava i hvala. Program nas je vratio u davnu 1991. godinu... U Vukovaru sam… 1991. je godina. Jesen… Hladno je i pusto… Magla gusta... Nigdje nikoga! Hodam gradom… Sve je razrušeno… Nailazim na dječju papučicu, nečiju cipelu, jaknu… Sve je razrušeno… Ježim se… Na zemlji uočavam nečije ključeve… vozačku dozvolu… Gle, novčanik! O Bože... i krunica… fotografija… naočale, sat… Ne smijem misliti o tim ljudima, strah me… Ne čuje se pjev ptica ni dječji vrisak… Ovdje su usnula u duboki san mnoga srca mlada… Na ovim ulicama sestra oplakuje brata, a dijete pita: Gdje je tata? Žena traži muža svoga… svuda zgarišta-nigdje ruža… Ali... čekaj... čujem glas – Sine moj, ne zaboravi - TU JE NEKAD BIO GRAD! Bio je, sad je i bit će zauvijek. NE ZABORAVI VUKOVAR!