Dragi predsjedniče,

pišem Vam jer sam jako zabrinuta. Moj tata je danas došao neraspoložen s posla. Glavobolja ga je mučila cijeli dan.
„Sigurno je to od ružnog mirisa koji je dolazio iz rafinerije jutros“, žalio se. Dok smo ručali, njegovo mjesto za stolom ostalo je prazno.
„I ja se osjećam slabo, ta rafinerija će nam svima prisjesti“, dodala je mama, „ali ipak ću pojesti tanjur juhe“.
Takav se razgovor u našoj kući  zadnjih godina redovito ponavlja. Nije ni čudo. Neugodan miris i upozoravajuće brojke opasnih plinova koji se vrte na lokalnoj televiziji, naša su svakodnevica. Moja je mama zdravstvena djelatnica i stalno priča o velikom broju oboljelih, i što me brine, o oboljeloj djeci. Ja o medicini ne znam puno. Ne znam ni o crvenim brojkama koje upozoravaju i plaše, ali u 2. razredu sam naučila da je za zdravlje najvažniji čist zrak. Prije dvije godine išli smo na prosvjed, mama, tata, djed, baka, sestra i ja.
„I ja bih s vama da mogu“, žalila se prabaka i dodala, „e, kakva je Sava nekad bila, mogao si ju piti.“
Prosvjedom nismo ništa postigli. Ministri su nas tješili preko televizije, iznosili podatke i tvrdili da se ne trebamo brinuti. Lako je njima! Oni ne žive u gradu u kojem jutra ne mirišu na rosu i buđenje, već na trula jaja i bolest. I zato pišem ovo pismo. Jako nas je puno protiv rafinerije, a ne možemo ništa postići sami. Treba nam pomoć. Mislim da ste Vi pravedan čovjek koji zna što treba učiniti.

Tea Bukovac, učenica 5.b razreda