Tradicija je riječ koja bi djetetu trebala u srcu biti od najranijeg djetinjstva. Tu riječ čuje od roditelja, baka, djedova, koji su prvi u njegovu životu da mu ispričaju priču, lijepu priču o mjestu, kraju u kojem je rođeno, domovini gdje živi. Ljepote svih krajeva naše Hrvatske, bez obzira na to u kojem kraju dijete živi. Kroz brojalice, pjesmice, dječje igre upoznajemo dijete kad krene u vrtić, a poslije u osnovnu školu. Nema veće sreće kad vidite djecu koja prikazuju naučeno... Učilo se uvijek, a nadam se i ubuduće da su tradicija i običaji nekoga kraja najveće bogatstvo što kraj i domovina imaju! Učitelj može voljeti i prenijeti svoju ljubav na djecu, ali danas su u nekom „čudnom” vremenu kad si neki dopuštaju reći da je to sve „bezveze”, „seljački”, „starinski”... Ponos je obući narodnu nošnju, ponos je znati tradicijske pjesme, običaje, ali to djeca nauče i trebala bi naučiti već od malih nogu, zato su uz učitelje roditelji ti koji pomažu da se već u najranijem djetinjstvu za to naprave temelji. Postoje različite izreke, ali sad sam se ponajprije sjetila one: Tko se svojeg stidi, taj čovjek nije, gdje izumru običaji, izumre i kraj i na kraju i narod. Ponosim se tradicijom ovoga naroda, jer nitko u svijetu nema toliko bogatstvo tradicije kao naša Slavonija, kao naša Hrvatska! Ono što daje snage i volje za dalje naša su djeca koja to prikazuju. Rasplaču, ganu, razvesele naša djeca sve tko ih gleda, a tko ih i uči...