„Ima jedna cesta u ravnici, cesta koja vodi u krilo voljenoga grada. Odavno njome nisam hodio, ali znam da još postoji. Iako zarasla, znam da me svaki njezin trn i korov zove i čeka.“ Ovim stihovima i ZVUKOM SIRENE, simbolom upozorenja i opasnosti koja je neprestano vladala gradom Vukovarom tijekom 87 DANA njegove opsade, u petak, 18. studenog, započeo je prigodni program sjećanja na vukovarsku žrtvu u Matičnoj školi. U prisustvu ravnateljice, svih učenika, učiteljica, učitelja, stručnih suradnica, djelatnika škole i roditelja program je mogao početi. Učenici drugih i četvrtih razreda te učenice dramske skupine svojom su iskrenošću i interpretacijom cijelom programu utkali dozu osjećajnosti i svečanosti. Uz voditelje Hrvoja Birtića i Antonia Olujevića „putovali“ smo vlastitim osjećajima i najdubljim čuvstvima, suosjećajući sa svim vukovarskim žrtvama i braniteljima, njihovom boli, patnjom, borbom za život, ustrajnosti, izdržljivosti, upornosti i herojstvom. I zbog njih DANAS šetamo vukovarskim ulicama, slušamo cvrkut ptica u krošnjama, smijemo se djeci koja trče po cesti. Stoga, POTRAŽIMO izgubljene riječi i onda kada mislimo da je takva potraga neizvjesna. POTRAŽIMO prave riječi u kojima bismo satkali sve ono što je skriveno duboko u našim srcima. POTRAŽIMO riječi nade i krenimo stazom istine i ponosa jer svi smo jedno: jedan dah, jedno srce, jedan um, jedne usne s kojih silazi jedan uzdah: VUKOVAR! 
U svakoj kapi kiše nečija ljubav svjetluca, stoga dok i u jednom srcu svjetlo ljubavi gori, mi bit ćemo svjetlo ljubavi, za tebe GRADE naš!